ROZALI-BLUZA
Ti bereš šipak. A u vrtu, u kom
Kraj mogranja si prošla časak prije,
U naru svakom što si takla rukom
Zaredale su tihe eksplozije.
Ta rubin-zrnca što se gola vide,
Ta prsla kora koju ruka hvata,
Ta voda od nje na usta što ide,
Je l’ ti to prskaš – il’ prska granata?
Ta bosa noga. Odsjaj golog bedra,
Granate dvije pod rozàli-bluzom,
U mome grlu divlji lelek sebra,
Ulazim u te zlatnim kalauzom.
Ulazim u te, nježno otvaram te,
Dok bereš slatke, raspukle granate.
TIŠINA
Tišina nema svoje kuće,
Ni boravišta ni adrese.
Obično dođe u svanuće
I tad se čudne stvari dese.
Pa čuješ sreću što se nada;
Pa čuješ zvijezdu što se mrvi;
Pa čuješ mis’o koja pada;
Pa čuješ govor svoje krvi.
Tišina nikad nije ista,
Uvijek ponešto u se stavi.
No ipak jednom bude čista,
Kad ti se kao ljubav javi.
I uhvati te ispod ruke,
I ti ne čuješ druge zvuke.
OSLJEPLJIVANJE
Vrijeme je makova
Vrijeme je ponavljanja nesreće.
Bio sam posljednji oklopnik ljubavi
Kojega si zarobila u fer borbi
Prsa o prsa.
Naše putovanje je završilo,
Ovdje ću prinijeti žrtvu,
Rekla si strogo
I zapalila svetu svibanjsku vatru.
Mene si razoružala,
Skinula s mene teški oklop
I svezala golog uza prometni stup,
Koji je pokazivao dvostruki zavoj,
Prvi udesno.
Potom si se
I ti skinula
Sve do golog stida,
Nabrala stručak divljeg maka,
Zažarila ga na vatri svojih usana do ljubičastog usijanja
I primakla ga mojim zjenicama: gledaj me, ljubavi,
Gledaj u mene,
Kao da ti je posljednji put!
Samo sam jednom trepnuo,
Samo jednom,
A ti si me već oslijepila.
Sad hodaj, slijepče, rekla si,
Evo ti vraćam oružje, pa pođi,
A hladni makovi koji cvjetaju uz cestu,
Neka ti
Budu
Putokaz.
Slijep od ljubavi, dugo sam posrtao preko tvojih riječi,
Ali sam se držao uputa: pipao sam jagodicama prstiju
Hladne
Latice
Maka,
Gurajući prst u crne prašnike,
Kojima sam gasio uspomenu na tebe.
A onda sam se odjednom
Izgubio u polju,
U žitu,
U ječmu.
Svuda oko mene svijali su se začuđeni makovi,
I sjever je bio svuda,
I vjetar,
I opet sjever,
I rosa na osmuđenim trepavicama, tvoja osveta.
Zaboga, kako sam mogao toliko zalutati,
Toliko saći s puta u svojoj sljepoći,
Da više ne razlikujem
Grimiz noći
Od grimiza dana?
NATAŠA TRAŽI LJUBAVNU
Mir s tobom, Svene,
Rekla je Nataša,
Napiši jednu ljubavnu.
Nataša je žena iz Sibira,
Ona je uvijek iz Sibira,
Zaboga, pa to je Nataša,
Sve su Nataše iz Sibira,
Jer Sibir je pun Nataša
I Nataša je puna Sibira
Njoj je Sibira puna kosa
I usne i dojke
I bedra,
Osobito bedra,
Ona spava sa Sibirom
Ona neće da spava sa mnom,
Ja nisam hladan kao Sibir,
Kad bih legao pored Nataše,
Ja, čovjek sa Sumatre,
Ona bi se otopila.
Da, da,
I pritom bi glasno cvrčila,
Susjedi s Kamčatke bi rekli:
No, konačno da se i njoj to dogodi,
Njoj tako frigidnoj. Mojoj Nataši,
Čistoj jutarnjoj vodi,
Poslije svega toliko prozirnoj
Da se ni ogledati ne mogu u njoj.
BILA SI RIJEKA
Kružili smo dugo jedno oko drugog.
Ja bio sam dobar. Ti bila si dobra.
Jedno oko drugog kružili smo dugo.
Ja bio sam mungos. Ti bila si kobra.
Ujedi su naši sprva bili probni.
Ja bio sam hijena. Ti zvijer plavooka.
Virovi su tvoji za me bili kobni.
Ja bijah neplivač. Ti rijeka duboka.
Borba lege artis, govoreći pravno.
Ja bio sam Nemir. Ti bila si Tijelo.
Izvela si zahvat vrlo vodoplavno.
Ja bio sam mrtvac. Ti moje opijelo.
Sad sam na dnu tebe. Mrtav na te režim,
Ispod mulja tvoga dok potopljen ležim.
POSLJEDNJI LIST
tvoja duga bolest.
ušao sam u sobu, pun zebnje.
rekla si: ja sam prikovana uz krevet,
a moj pogled je prikovan
uz prozor.
kasna jesen u meni trga zadnje lišće,
kao što vjetar kida listove crvenog bršljana,
prikovanog na zidu kuće
preko puta.
prošaputala si:
kad vjetar otkine posljednji bršljanov list
umrijet ću.
nećeš, rekao sam, nećeš umrijeti. hoću,
zar ne vidiš, ostao je samo jedan. sutra ću
umrijeti. nećeš,
bio sam tvrdoglav.
pun strepnje,
dok je spavala,
uzeo sam kist i boje
i naslikao taj zadnji list
na zidu kuće preko puta,
u koji si pogledala ujutro.
u koji si otada pogledala svako jutro,
ljubavi.
EVO TE MOLIM
Evo te molim na koljenima,
Ja presvisla i zdvojna,
Ne pretvaraj se u jablan,
Ne oblači se u oblak,
Oslobodi stvari okova sebi nalik
I ne zaklanjaj svojom lijepom glavom mjesec.
Ako mi ne možeš uslišati molbu,
Jer je to jače od tebe,
Jer si po srcu jablan,
Jer si po imenu oblak,
Jer si sjećanje zalutalo u krvotok,
Jer si mjesec nad šumom, po definiciji,
Ne čini mi sve to istodobno,
To je zaista nepodnošljivo.
Ako već moraš čini to jedno po jedno,
Razdvojivo,
Da mogu lice svoje uz lice tvoje
Pribiti čavlima ljubavi.
RASPAŠOJ
Ti sjediš u vlaku. A ja sjedim prijeko.
Ja uporno gledam tvoje tijelo skladno.
– Dobro veče, miss! – gle, ja bih ti rek’o.
– Dobro veče! – ti bi… uzvratila hladno.
Oborene vjeđe… Urez dekoltea.
Kovrča na vratu… (tako neizbježna!).
Noge prekrižene… Culpa, culpa mea!
Chanel 5 u zraku… Tvoja koža nježna.
Na koljena padam. (Tako slatka sva si!)
Dižem oči k tebi, prekrasnoj u plavom:
– Čežnjo moje biti, ti ne slutiš da si
Svoju svjetlost lila mojom davnom javom!
Koga ja to želim, kurvu ili vilu?
Ipak… ono prvo, a što da ti krijem!
Pa ako si nekom sjedila u krilu,
Ja ne pitam, dušo, na koljenu čijem.
Ti se malo nećkaš. (Imaš preporuke!)
Ne zanima mene historija tvoja!
Pusti, čiji zubi! Pusti, čije ruke!
Samo sjedi dušo, na koljena moja!
Ne žali za bivšim. To ne služi ničem.
Svaka ljubav prošla tek je suha brojka!
Daj mi usne… grudi, da fijuknem bičem:
Pa da njište konji… pa da juri trojka!
A na kraju puta, na izlazak spremni,
Kad naš vagon bude na peronu prist’o,
Zbogom zlatokosi, dobacit ćeš meni.
Do svidanja, draga, ja ću tebi isto.
Tako ćemo, dušo, kad nas prođe nagon,
Bez imalo strasti, bez riječi, bez slova
Nosit’ svoja srca kao prazan vagon,
U maglama mraznim, blizu Astapova.
Možda me se sjetiš (dok te korzet muči),
Dok nabrekloj dojci raskopčavaš puce,
A ja tebe možda u kavanskoj tuči,
Kada finski nož mi zarinu u srce.
Ako te se sjetim kao lake žene,
Oh, reci mi, draga, prije no ću pasti:
Od ljubavi svete, čiste, uzvišene,
Je li bio slađi… onaj časak strasti?
A ti ćeš mi reći, bio si sa damom,
U trenutku strasnom – sve je bilo čisto,
Jer dok tijela naša gorjela su plamom,
Ljubio si drugu. I ja drugog, isto.
TEBI KOJA SI MI SRODNA
tebi koja si ostala jutros u krevetu
usprkos suludoj zvonjavi vekerice
koja si zbog ono malo gorkog sna
riskirala posao muža djecu budućnost i prošlost
tebi s mozgom nobelovke
a tijelom misice svemira
koja si znala
da se doseći duplo dno
može jedino uz uvjet
da se vine
iznad zvijezda a be šimića
evo ja koji sam izmislio formulu
za nužni uvjet ekstrema
i davno prije tebe iskusio
sve njene tragične nepredvidljivosti
i koji sada mudro osciliram oko težišne točke
s tendencijom konačnog smiraja u njoj
ja ti
dušo srodna
OBOLJELA JE NAŠA LJUBAV
oboljela je naša ljubav i pala u postelju
sve smo pokušali da je ozdravimo
no prognoze su bile
tri mjeseca najviše
umrla je
noćas
uzalud nam se sinoć
bila uvukla u krevet
da se zgrije
nije stigla
ohladila se i ukočila
stavili smo ogledalce
radi provjere
nije se zamaglilo
sad smo nad njenim lijesom
iglom od akacije i koncem od vriježe divlje kupine
nas dvoje zašivamo joj usne da ne bi progovorila
o svemu ružnom što smo izgovorili jedno drugom
liječnici smo i bilo nam je čudno
što se trza pri svakom ubodu trna
po tome smo znali da je naša ljubav
samo zamrla i da će oživjeti u grobu
kad joj ilovača izvuče bolest iz tijela
zatim smo zakovali lijes
pokopali je
i otišli
svatko na svoju stranu
znajući da će mrtvacu
narasti nokti i da će s njima
pokušati prokopati grob
i dokopati se nas dvoje
radi osvete
odlazeći svatko na svoju stranu
mučilo nas je isto pitanje: jesmo li je pokopali
dovoljno duboko?
SUSRET
S Mirogoja polako
Sa štapom silazim,
S bakom se sijedom
Mimoilazim.
Naši se pogledi
Usput okrznu,
A onda nam se
Srca… smrznu!!!
Pođemo tako još korak-dva,
Zastane ona…. Zastanem ja.
Ne okrećem se. Znam… Znam…
Davno mi nije bila bliža.
Al’ što ću ovako star i sam,
Zar da je vidim kako se križa?
Uz onaj preneraženi ton:
Isuse! Ne!
To nije on!
A bješe ljubav neprebolna.
Bilo je davno. Bilo je čisto.
I nije se okrenula ni ona.
I ona je pomislila isto.
S Mirogoja
Jedva
Sa
Štapom
Siđem
Ni s kim se više ne mimoiđem.
——————————————————————-
SAE, 12. 9. 2016.
