Rijeka je mutna i spora, teče kraj punog mjeseca koji se ne smiješi. Na širokom nebu zvijezde svijetle kao i obično, ništa ne odražava njihov sjaj. Na zemlji pod maskirnom kapom spušta se muk, ljudi se zavlače u veže i podrume gdje govore šapatom da ne probude pse bez brnjice, gdje trunu zastave bačene i sagnjile nakon posljednjeg stvaranja svijeta.
Riječi posramljene vise na purpuru zavjese, odavna napustivši svoj lik oplakuju vlastitu suvišnost, skrivaju se u nabore kao u krilo podivljalih ptica što su se naselile, naoko neprimjetno, s namjerom da ostanu zauvijek. Banalne i opasne zaposjedaju hram i došaptavaju se u svečanim ložama gdje je pozlata anđelčića i girlandi obnovljena jeftinim premazom koji puca i guli se ostavljajuć neravnomjerne mrlje s kojih curi crna tekućina i puzaju crvi.
Strah se prosuo pločnicima.
Na lomači riječi utisnute međ korice postaju pepelom što će ga pokupiti i zakopati na nepoznatom mjestu da im se ne zna grob. Preživjele ostaju gola siročad tumarajuć od nevida do privida, smrznute traže udom i koru kruha. Na velikim raskrižjima gdje vlada ravnodušje i obijes se cijedi iz zvučnika automobila stoje nevidljive, pognute glave.
Osirotale, traži ih i okuplja na otoku sazdanom od ljepote i čiste svjetlosti.
Čuva ih.
I bdi.
