Iz zbirke Priručnik za levitiranje (Stolac, 2013.) nagrađene prvom nagradom Mak Dizdar na manifestaciji Slovo Gorčina.
Dijeli nas nedjelja
Makovi,
najcrveniji cvjetovi ljeta
na golim drškama, mirno
se klate jedni prema
drugima i srču iz
zemlje posljednje tračke
života u odlasku.
Usporedim li te s makom
tada izazivam Kosmos
na dvoboj.
Šest je popodne i opet
umišljam.
Od ljubavi odustanem
barem tridesetsedam puta
dnevno; ali neprestano se,
opet i opet zaljubljujem.
U tome sam sam sebi
dosadan; ali želim i
ne mogu prestati.
Kuda će me moja narav
odvesti? Naposljetku,
pobjeći ću od čovječanstva
koje me toliko mami, i
pronaći kakvo polje krvavo-crvenih
makova.
Bit će kasno ljeto i
trava će biti požutjela i
vinjava.
Bacit ću se u nju
i spustiti obraz na
bockave slamke i vlati.
Dugo ću i ćutljivo
zuriti u oblake gonjene vjetrom,
i misliti o svima,
i pokušavati da ne mislim
o bilo kome.
I možda će jedna od četiri crvene
latice nekog maka da mi padne
na čelo i podsjeti me
na tebe, kako stojiš u daljini
i možda ću samo plakati
ili se histerično smijati.
Bit će to život na odlasku,
ili samo početak jeseni.
Plašina
Lejli Osmić
Stvarno sam izgubila brojeve
ili barem nulu,
te mi se riječi u glavi ne
sabiru niti množe
po tablicama.
Naprotiv, kao blago rozi
ljetni oblaci, rasprhnuto
vise negdje između
svjetla i tmine, na
međama sunčevog srpa u zalasku.
Probudi me. Ili sam budna?
Prodajem slova! Ne želim
ni riječi kada sam već brojeve
zaturila. Značenje svega ionako je
upitno i krhko.
Blagoslovite me prazninama!
Velikim i neozvučenim;
još bolje vakuumskim.
Samo da ništa kroz
ovu glavu ne prolazi.
Rado bih se vjerila
za neku čistu, bijelu
postelju na Jadranu
i spavala kao zidine
okovane valovima,
barem pet života.
Vilenjačka pjesma
Tako koračam cestama i
ne progovaram, samo se
vješto u januar skrivam
od ljudi; oni me mašaju
a da to ni ne zamjete.
Sunce magli nad planinom
u daljini; vjetar se nadgovara
s jastrebovima; ovce brste
ostatke vlati na brdima.
Sve se pretvorilo u smeđu.
Život se istopio u kašu
od gliba i uvehline.
Kome sada da se okrenem?
Nitko ni ne misli o klijanju;
nitko ne čezne za nježnim
poljupcima pupoljaka ni
granama što ih pružaju
hrastovi i breze.
U pećima pucketaju ruke stabala;
one vrište samo meni čujno.
Djetlići tuku u ritmu,
i odlijeću praznih kljunova.
U meni, pak, titra plamičak
nade i pjesme, čekajući da
se rasplamsa prema licu
obećanog proljeća, Jarilu
za zelenim potpeticama.
Kentauru
Reci, da li ćeš doći i leći opet
pored mene, mek kao mahovina;
lomiti prste bijele poput slonovače
utopljen u vlastite nemire?
Ovdje ti je možda vjetar preblag,
ili se kočija nedovoljno ljulja,
pa ipak bilo bi lijepo da ostaneš.
Jer kad odeš predugo te nema,
a od čekanja se zazidam u dane
i odviše tratim noći na gramofon
i djetinje sanjarim o nama
kako pijemo čaj i igramo dame
na obali rijeke Jangce.
Prostori
Selmi Puzić
Jesi li znala da kuće u Limi imaju takve terase
da ti se na njima pogled prosto
zakopča
i čini se da više i ne želiš otići (tamo, kamo si već kanila
stići). Dođeš tako slučajno u taj grad i najednom poželiš
da ostaneš; sjediš na trgovima ili piješ nešto toplo
i gledaš Casa Goyeneche,
misleći o nekim životima koji su se desili među njenim
zidovima; onako, usput.
Taj dan se ne plašiš ničega,
i svijet ti je jedan cvijet
umorno lijep u svojoj tromosti;
na ulici po kojoj su nekada
plesali gipki indijanci
živiš život posve dalek
i zaigran, dok ja te čekam
da dođeš i da pijemo čaj
sasvim običan
u našoj neuglednoj ulici –
s tobom dovoljno lijepom
kao da je Cercado de Lima.
Iz rukopisa zbirke u pripremi, Odjezd.
Sebe od nas
Feridi Duraković
Zaboravili smo i postali
slijepi na inih treptaje
i glas;
gdje biješe topla ljudska koža
i pogled što razumije
više ni pogleda nema ni nas.
Sve je uredu,
malo smo se zanijeli,
ljudi su i za sitnije
gubili.
Možeš li se sjetiti kako smo
ljubili kada smo ljubili,
ili se baš ničega ne sjećaš?
Ne znaju zidovi, ni stolice,
kašike kojima smo jeli – ni one
ne znaju; kanarinci ne pamte,
ni drveni podovi ne razumiju.
Pratili smo putanje pogrešnih
zvijezda; ni kriviti nas
se ne može, bilo ih je
tako mnogo.
Tako mnogo da lako se
misao gubila,
tako lako kao što se
osmijeh stropošta u ravna
skupljena usta;
znali smo samo mi, pa smo
zaboravili. Sad pogleda
skrajnuta i čela gusta
dišemo da sjećanje se
vrati.
I tražimo ga, po navici, u podu,
u stolici, u kašici; traganja
pusta, u svim tvarima pogrešnim.
Ara ararauna
Koljenima u mrak, u povratak
neosvjetljenom stranom pored
stare kovačnice
u vlastiti Macondo sa sto čudesa
od bubnjeva do tik tika drvenih
palica
posred bilja, loza što pužu
za žîgom sunca
do rijeke koja ne doseže
ni do članaka
ne sapire ni duh ni tuđenost
Povratak kući je luda dobrota
mame Úrsule
i
puno sjemeno tijelo djevojaka
i mladića
koje si generacijama gostio
i
neodloživa bojazan o tome na šta
bi posljednje pomislio
našavši se pred streljačkim vòdom
u kvašnim čizmama pukovnika
kao druga generacija s gvozdenim
ugruškom u slijepoòčnicama
svira, svira
(iz jalovih báštā najednom niču puške)
streseš to što zebeš
povratak kući je luda dobrota
koljenima u mrak, uz strmi
sokak
u orošene dlanove mame Úrsule
i oca čije žíće privezano za
stablo jabuke u dvorištu
broji zvijezde, sniva dizalice,
hoće da govori stranim jezicima
(i imat će lingvistu za sina)
Ovo je tvoj i svačiji
život,
ponavlja se poput krištanja
divokih papagaja
po prostrtoj noći
10:22 za Bratislavu
Edini Kamenici
Hoću da ti pišem o daljinama koje prelazim
skokom zgloba i pogleda,
O vinogradima Južne Morave i djeci-priviđenju,
koja mahnu mašinovođi pa se opet pretvore u
nepogaženu travu.
O životu pored pruga što ga žive požutjele
neobrane klasure žita.
Kada bih mogao da ti napišem sve kako jeste,
I onaj ravni put između drvoreda koji vodi u selo
pod visokim brdom, što strši kao čioda na obzoru,
kada bih mogao da ti zagrabim u šaku
I presmotam, pretvorim, prepjevam u pismo
Pomislila bi
―tko zna šta bi pomislila!
Ja ionako samo nagađam-pjesnički-nagađam.
Šta nam kazuje to gdje ljudi drže ruke dok
spavaju?
(Bezbrižni, ili se brane, ili komu gravitiraju, ili
se prepuste pa žive dlanovima.)
Jer, kada se prenu, sakupe se, kao usta na
kiselogorku krušku; postaju naučeno,
žive svoja imena.
Samo u snovima se vraćamo izvoru.
(A budni živimo u zagradama.)
Tutnji voz, 10:22 za Bratislavu.
Između tankih stabala sada već slovačkih
šuma (koje da su nečije i ne haju) proleti
moja mama, kao sedmogodišnja djevojčica
sa očima velikim i svježim kao jastucima,
u ručno šivenom haljetku i trči prema staji
da krišom čita knjigu okružena grlima.
Na čas, začas, zatvorim oči i već se sve
preselilo negdje u neznani kraj.
Promiču kućerci krovova raznobojnih,
neuglednih pod pepeljastim vunenim
oblacima oktobra.
Netko u crvenom zalijeva vrt, potom oči
uslikaju neki štrik sa mokrim vešom i onda
zadugo opet ništa.
Na sjedištima pored, lica sa borama od po
šezdeset, dvadesetpet, sedamdesetak i manje
godina―
neopjevani životi kojima je suđeno da ih
promašimo. Ali srest ćemo ih na spavanju,
toliko bar je jasno.
Pitam te, a ti ne odgovaraš (!), Na čije si rame
jutros spustila ruku za snažbu, utjehu ili
dobar dan?
Sjedila si i prekoputa mene i u krilu držala
zemljanu zdjelu, gledavši u njoj u mirnu vodu.
I nasmijala se.
Oproštaj
I tako sam te danas napokon
počistio iz stana.
Jer kada si pošao nisi pokupio
sve što ti pripada
―ostala je prašina
i ja sam te disao danima,
odbijajući da te usisam
i konačno pustim tvome
mjestu, tvojoj zemlji,
nesigurnostima . . .
Naprotiv, lijepio si mi se za stopala
dok bih poslije tuša
iz ormara izvlačio čist veš;
čekao si, tako disperziran,
neko odvažnije raspoloženje,
da te nosnice prežale,
da se oproste od tvoje
kože koju si odbacivao
kao Ivica mrvice kruha,
vlakno po vlakno.
[O, kako neobično ljudi u naš život ulaze
―čitavi, postojani kao
obli riječni kamen,
a iz njega izlaze polako,
rastvoreni,
uporni kao prašina koja se
vraća svaki puta
kada ju pometemo;
izmili niotkuda,
prí iz prisjećanja.]
Ostali su bijeli podovi,
nijemo cvijeće na dasci,
hrpe knjiga po svemu kao krtičnjaci,
duplja gdje je bilo tvoje ime što se
odlomilo,
u koju ću naseliti vjeverice
i sve zaboraviti.
Odjezd
Na izlasku iz sebe, kao na izlasku iz grada
pucnut ćeš prstima da provjeriš je li stvarno,
drvenim prutićem šibnut ćeš konja,
nešto će se u pozadini sleći,
vinut će se prašina
Trsko moja, upletena u previše drugih:
dugim krikom rastat ćeš se od razgovora
i očevog rokovnika sa stihovima iz mladosti i majčine
slike sa izleta poslije Međunarodne matematičke olimpijade;
Na izlasku iz sebe, imat ćeš pred očima
svijet koji je postojao prije tebe
Neobično, najmanje ćeš misliti na svoj život;
tvoje napušteno ja ostat će da visi na zidu
kao bubanj od jelenje kože
bez ruke da ga probudi u zvuk primjeren
dugom putovanju koga bi trebalo slaviti,
slaviti
Na izlasku iz sebe kao na izlasku iz grada
svjetla će žmirkati u daljini
