Nerini koja me natjerala da pročitam Tajnu, tu divnu knjigu
Pruža se more u svojoj ljekovitosti. Beskraj…
Nakon što je na pozornicu ljudskog duha stupila teorija mnoštva svemira, ne gubi li (… barem malo?) na snazi ona vrsta kritičnosti koja govori da se može reći bilo što.Takvu ocjenu filozofije daje i onaj dio Adorno-Horkheimer dvojca, koji je više usredotočen na praktičnu stranu. Od mnogih faseta jezične igre, prikovan neka bude fokus na paranoju.
Ako je sve determinirano (a egzaktna znanost kaže da jest), zašto bi himeratrofija uzročno-posljedične veze, koju osjećaju oni koje ispunjava mantra proganjanja, bila patološka?
Lacan dolazi kao neka filozofska osveta sa svojom tvrdnjom: ljudska spoznaja je paranoidna.
Ali on se previše oslanja na jezik. Kao i mnogi drugi Francuzi.
Jean Piaget ustvrdio je da su operacije (njegov termin za čestice spoznaje) nejezične. Ono što je Freud rekao za osjećaje, mora vrijediti i za operacije: osoba ne može biti izravno svjesna operacije već samo predstave koju o njoj ima.
Zašto bismo onda vjerovali da će nas neka stroga, čista pravila koja se mogu jasno definirati, nepogrešivo voditi kroz nepoznatu prašumu operacija?
Kada neki fizičar opisuje matematičku suštinu svog područja kao nejezičnu i zakonodavnu, našu kritiku trebali bi puno više fokusirati na te zakone koji bi se željeli nametnuti valovima spoznaje.
Želimo postaviti pitanje: što je matematička pismenost?
Je li osoba koja suvereno vlada različitim aspektima visoke matematike, primjenjujući ih u
nekoj egzaktnoj znanosti, matematički pismena ako istovremeno proizvodi neki balast koji se može (i mora!) filozofski kritizirati čak i bez poznavanja tog matematičkog aparata? Struktura svemira i opće teorije relativnosti dokazala je da je sve predodređeno i uvjerila u to racionaliste, natjeravši ih da žive u skladu s tim, baš zato da bismo intuitivno shvatili da to nije tako, da negdje postoji kratki spoj, da smo slobodni da mijenjamo sebe i svoje živote.
Krivo je u potpunosti prepustiti kormilo filozofiji kada se plovi tim oceanima.
U kakvu odnosu stoji kritičko mišljenje prema iskustvu?, pita se Horkheimer. I odgovara: Ako se ne ograničava samo na sređivanje činjenica nego ako sređivanju iz sebe samog daje transcendentne svrhe tada uvijek ostaje pri sebi kao što je to bio slučaj i u idealističkoj filozofiji.
Da shvatimo koliko je film Donnie Darko virtuozan, moramo se prisjetiti one formule koja govori da je glavna funkcija većine filmova da stvori ljubavni par, i da je primijenimo i tu. Donnie Darko briljantno istražuje prastaru ideju o bliskosti između genijalnosti i ludila, glavni lik je i jedno i drugo, samo što granice između ovih karakteristika, kao i između dobra i zla, nisu skroz jasne, srcedrapateljne. Film prati formulu, glavni lik nalazi partnericu, i njihova se veza razvija. Sve do trenutka kada njegova potraga za spoznajom sebe i svojih mogućnosti ne rezultira smrću njegove partnerice u nesreći, i epifanijom: imaginarni prijatelj koji ga progoni, je isti čovjek kojega on ubija u slijepoj osveti nakon nesreće jer je „kriv“ za istu. Šok koji doživi kada se sve ovo dogodi, dovodi do vrtoglavog uspona njegove odlučnosti i moći; on sada zna što treba i može učiniti, zna koji je smisao neobjašnjivog događaja s početka filma: ugradit će ga u svoje putovanje kroz vrijeme. Tu imamo nešto potpuno suprotno od filma Titanic (Žižek). Donnie Darko vraća se u prošlost, briše samog sebe, kada shvati da s njim njegova ljubav umire. I, naravno, od čega Donnie „boluje“? Od neke vrste paranoje.
