Ušla je u prodavaonicu kućnih ljubimaca jednog popodneva. Kratko ošišane ljubičasto obojane kose, obučena u traperice s velikim rupama na koljenima, šarenoj majici i platnenom torbom preko ramena. Da, nonšalantno je ušetala i odmah krenula prema kavezu, gdje su bile smještene one dvije mačke, koje su mi svojim mijaukanjem danima parale živce. Inače, ja ne volim mačke, za razliku od ljudi koji dolaze u prodavaonicu i tope se poput ledenih santi dok im se dive. Zastala je na nekoliko trenutaka ispred njihovog kaveza i umiljato ih ogovarala. „Hmm…“ pomislio sam: “Još jedna u nizu onih, trknutih mačkoljubaca” i okrenuo se prema mladoj zelenoj tigrici koja je sjedila pokraj mene u krletki, u namjeri da je malo zabavim. Zapravo, jako mi se svidjela i bio sam priznajem, već pomalo zaljubljen u nju.
Kad ono… Poput sudbine, odjednom se ispred mene stvorila ta ljubičasta šarena žena, u pratnji prodavačice, pomno proučivši nas nekoliko tigrica okupljenih u krletki. Uperila je svoj tanki kažiprst ravno prema meni. „Hoću ovog! Ovog tu! Žutog s tirkizno plavim leđima! I provjerite, molim vas, da li je ženka! To mi je važno, nemam ja vremena učiti pticu govoriti!“
„Koja jebena feministkinja!“ prošlo mi je kroz misli, dok su se vrata krletke, u kojoj se je u trenutku stvorila neopisiva panika uz frcanje perja na sve strane, polako otvarala. Zatim se je unutra polako spustila ruka prodavačice i krenula prema meni. Sjedio sam mirno, instinktivno osjećajući da sudbini ne možeš pobjeći. Smireno sam čekao da me dohvati. Potom sam je dobro ugrizao za palac, jer me po mom mišljenju ipak malo prečvrsto stisnula svojim debelim prstima. Provjerila je boju mog roza nosića i s sigurnošću u glasu potvrdila Ljubičastoj, da sam ono što je tražila. Zatim me je strpala u kutiju s malim rupicama, da se ne ugušim. Ljubičasta je platila račun i usput potpisala da se obavezuje kako me neće vratiti natrag u dućan.
Dok je Ljubičasta poskakivala u svojim visokim potpeticama, zajedno sa mnom u papirnatoj kutijici, prema svom autu, u meni se je polako rađala nekakva panika. „Što će se dogoditi kada otkrije da nisam ženka? A otkriti će kad-tad…“
Jedino što me je tješilo, bio je onaj papir koji je maloprije potpisala. „No dobro…“ zaključio sam : “Bez panike, stari moj… nije sve tako crno kako ti se čini!“
Nakon divlje i brze vožnje, uz mnoštvo sočnih psovki, napokon je stala. Uzela je torbu i kutijicu u kojoj sam se ja, sada već pomalo nervozan glasao i izašla iz auta. I tako smo opet poskakivali, ona, njezine visoke potpetice i ja, sve dok nismo stigli u njezin stan. Otvorila je kutijicu, a ja sam pomalo zbunjeno izletio vani, napravio krug po nepoznatoj prostoriji i završio na polici s knjigama. Počeo sam s razgledavanjem, dok je ona skidala svoje potpetice. Zatim je sjela na kauč, duboko izdahnula i počela me pomno proučavati svojim prodornim pogledom. Primijetio sam veliku, žutu krletku na ormariću pokraj prozora, na čijoj su se klupčici veslo smijale ljubičice. Odjednom je prekinula tišinu i svečano obznanila: “Zvat ću te Ema! Samo da znaš, mila moja. EMA!“ „Isuse Bože…“ pomislio sam: “Eto ti ga na…“ i odlučio poletjeti prema mom novom žutom domu. Iskreno, bio sam još uvijek pomalo zbunjen ali sam unatoč svemu odlučio uči i vidjeti ima li što za pojesti i popiti, što je ona oduševljeno popratila riječima: “Bravo Ema! Pametna si ti papigica!“ Zatim se digla, zatvorila vrata krletke i izgubila se labirintima stana. Zadovoljno sam primijetio da je hranilica puna, voda svježa i krenuo se malo okrijepiti. Kako je prostorom vladala tišina, a ja sam bio umoran od stresa, odlučio sam malo ubiti oko.
Probudilo me je prigušeno svjetlo, vani se već bilo smračilo i nekakvo kuckanje. Ljubičasta je sjedila ispred nekakvog ekrana i svojim prstima uporno pucketala po tastaturi ispred sebe. Tu i tamo bi zastala, popila malo tekućine iz ogromne šalice koja je stajala na stolu. Napokon se digla, uzela cigaretu i krenula prema meni, pogladila me pogledom i otvorila balkonska vrata. Kroz prozor sam vidio kako je zapalila taj smotuljak i duboko povlačila sav taj dim u sebe. I tako, u razmacima, do kasno u noć. Prije nego što je legla, pokrila je krletku sivo plavom maramom, ugasila svijetlo i nestala. A ja sam, a što bih drugo, opet zaspao.
Jutrima bi se obično budila rano. Ljubičasta kosa bila bi joj poput čupavog gnijezda . Široka bijela majica koja joj je služila za pidžamu bila bi zgužvana i nakon što bi makla maramu s moje krletke, odmah bi odjurila u kuhinju, prema aparatu za kuhanje kave. Zatim bi se naoružala tom svojom velikom mirišljavom šalicom i cigaretama ispuštajući velike sive, dimne kolutiće prema svemiru.
Kad bi završila, projurila bi pokraj mene uz: „Jutro pičko, kako si?“ na što se ja apsolutno nisam obazirao, nego sam pomalo zgroženo, pa čak i uvrijeđeno u znak protesta kljunom jako udarao u zvonce koje je visjelo i veselo odzvanjalo. Ona je pak sebi to protumačila, kao nekakav znak mog odaziva na njezin, molim vas lijepo, tako vulgaran pozdrav. Kasnije čuo bi se šum vode u kupaonici, škripanje ormara i onda bi nestala… Bestraga. Vraćala bi se kad bi sunce već pomalo odlazilo, umorna, zijevajući, uz naravno već poznati pozdrav: “Pičko, pičko, kako si ?“
Ponekad bi otvorila vratašca krletke i pustila me da malo proletim po prostoriji ili bi donijela kakvu igračku. Poput loptice, šarene plastične ptice, koja se njiše, kada bi je taknuo kljunom i slične gluposti. Kroz neko vrijeme, dopustila bi mi da hodam po kuhinjskom pultu dok bi ona kuhala. Ja bi krao kolutiće mrkve ili se okupao u zdjeli s vodom u kojoj je bila potopljena salata. Navečer bi opet sjela i kuckala svojim prstima po tipkama, uz kavu i obaveznu pauzu, uz cigaretu, do kasnih sati.
Kroz neko vrijeme počela je čak pričati sa mnom, pogotovo onda kada bi mi čistila kavez, a to bi činila redovito. Svaka joj čast na tome. Onda bi me grdila da sam pravo prase, dok mi na kraju, kada je završila s čišćenjem nije naredila: “Ema, dođi, dođi i poljubi mamu!“ I onda bi ja sletio na njezino rame i u znak zahvale bi je taknuo kljunom. A ona se pretvorila u najsretnije žensko biće ovog svijeta. I tako sam polako zapamtio pojedine riječi, koje bi čuo svaki dan i baš smo lijepo živjeli sve dok…
Jedno se jutro, ta moja draga Ljubičasta digla kasnije nego obično, sva u panici potrčala prema kuhinji, pristavila kavu i potom s punom šalicom i cigaretom protrčala pokraj moje krletke bez pozdrava i podizanja marame. Ne znam što me je taj trenutak spopalo, nisam se mogao suzdržati. Jasno i glasno sam viknuo za njom: “Pičko!“ U nevjerici je zastala, a meni je opet pobjegla ta ista riječ, sada još jasnije i glasnije. Nastala je tišina, koju je zatim slomio zvuk razbijene šalice uz Ljubičastin povik: “Ema! Isuse dragi! Pa ti si… Muško!“ viknula je na sav glas i u trenu makla maramu s krletke. A ja? Ne mogu vam opisati kako sam se osjećao. Najradije bi bio nestao, s ove kugle zemaljske. Tajna, koju sam tako dugo i vješto sakrivao, napokon je bila otkrivena. Onakva, čupava, pospana, zamazana od kave i iznenađena do samog dna, zastala je ispred mene i nekoliko trenutaka piljila u mene. Zatim se sagnula i počela kupiti krhotine razbijene šalice, koje su bespomoćno ležale po podu. Kada je sve počistila, vratila se, nagnula se prema meni i na moje veliko iznenađenje jednostavno rekla: “O jebote, stvarno si muško! Ma vidi ti njega! E, sad ću imat posla. Moram ti promijeniti ime!“ I to je bilo to! A ja sam još uvijek umirao od straha. Nakon nekoliko trenutaka odlučno je rekla: “Ovako! Od danas se zoveš Pero! Tako da znaš. A sad idem jer već debelo kasnim! Ćao Peroooo…!“
Nisam mogao vjerovati da je to samo tako prošlo. Da ne spominjem i onu razbijenu šalicu s kavom. Mogla se razbjesniti i ubiti me. Kod tih ljudi nikada ne znaš, što im u nepredvidljivim situacijama može pasti na pamet.
I tako… Život ide dalje. Moja draga, Ljubičasta i ja, sve se bolje i bolje slažemo. Osvojio sam njezino srce. Naučila me je još puno riječi. Svaki dan zajedno kuhamo. Jednom prilikom, skoro pa sam joj upao u lonac u kojemu je upravo zakipjela juha. Ljubičasta samo što nije doživjela nervni slom, prepala se čak više od mene. Od onda se klonim štednjaka. Ali zato svako večer, dok ona slaže, kačka ili šije svoje priče, veselo trčim po tastaturi i hvatam kursor na zaslonu njezinog računala. Ako slučajno gricka jabuku ili breskvu, naravno, poslužim se i ja. Najsretnija je kada je, sada, bez straha i zadrške, svako jutro provirujući ispod marame, sočno i glasno pozdravim: „Pičko! Dođi, dođi pičko!“ Shvatila je, da je to trenutak, kada mora bezuvjetno maknuti maramu i donijeti mi list zelene salate.
Jedino, što me u zadnje vrijeme malo zabrinjava, je njezino glasno razmišljanje o ideji, da udomi malu mačku. Ili mačka. Svejedno. Kao ono, pod isprikom da imam društvo dok nje nema kući. To mi se nikako ne sviđa, jer kako sam već rekao, mačke baš ne volim. A ona je očito, nepopravljiv mačkoljubac! Dobro sam se nagledao i pokakao sve slike njezinih, sad već pokojnih mačaka, koje je nakitila po zidovima. No dobro, ljubav prema bližnjima čini čuda. Za svoju dragu, Ljubičastu spreman sam i to prihvatiti. A ta mačka, grrr…! Ne bude li dobra i poslušna, neće joj se dobro pisati. I te kako će se upoznati s mojim oštrim kljunom i njegovom razornom moći. Naravno, samo onda kada moja draga, Ljubičasta ne bude kod kuće.
