Množenje s nulom

Mirko Popović

Nanos

dugo slušam: pahulje kao dah
zatrpavaju prag, raste

snijeg u studenom mraku juga
i ne da mi ni u jednoj tvojoj
slici sna zašiljiti olovku
nacrtati ptice
crne

što umiru u sječanjskoj
noćnoj tami. ti silaziš u sumrak
brišeš moje nenacrtano sa zidova

a ja sanjam kako sanjaš da strepim
(negdje neznano i djeca jecaju)
čekajući da iz samotne noći
kroz prozor proviri daleka
nepoznata misao

onâ što netremice gleda
sve dok ne postanem fosil

 


 

***

možda još slušam,

ne znam što je
trajalo:

smijeh ili život, ili traje

samo jednu večer. dok mećavu
i sestrinu kosu
mekšu od pahulja urezujem
u tamu, u zidove siječnja

 


 

Između čekića i nakovnja

čempresi katkad
olovnim nogama koraknu

čini li ti se
da ne posreduju
između tebe
i svojih mističnih
manifestacija
čini li ti se
da su bezvremeni
stameni i nepomični

da su vječni
a da ti posrćeš
u njihovu oku

 


Hod

Odmoriti se
pokušavam. Veo smiraja
u meni titra
jer ti još putuješ
ukrašen travkama
igrom povjetarca – romoriš
ili šutiš iskustvo hoda

Ne mogu se odmoriti
dok sjaji cvijet i lije
kroz žile zemlje ispod

Htio bih zastati. Teret
razložiti u travke
u igru im nemira, ali
tvoj libar
još čeka, žut
i tvoje ruke me gledaju
u košćeli procvale

pa se prisjećam bajke
da je odmor balast
što zasijeca u nebo
i krvari jer ne znaš
– kome je znano –
ima li ikada nestanka
ima li ikada kraja

Odmoriti se
pokušavam, tajeći
bezazlenost lišća
što me ogrće, šuteći svjetlost
njegova oka što uvire u me
…i blijedi

 


Odziv

Mogu ja cilju
šapućeš i veslaš
kroz trstike iz kojih
sinje ptice izlijeću
Desno od grudi cesta srebrna
teče ti kroz vid i modrinu
Mogu ja cilju, šapuće veslo
odazivajući se nebu
kao nekada davno zvijezde
dok uzlijetale su prema zenitu
sa očevine nad Pelješcom.
Sada su zaleđene i tihe
kao i staze po kojima otac
iz bezdna u vrtove
boru i bunaru svom prilazi
Lice mu fosilom obasjano
iz kamena,

iz mrtvih riječi.
Izdržat ću, glasaš se ili te eho
iz kamenih crteža doziva
dok miriše vrijesak, dok šute
zvijezde nad Pelješcom
dok te hladno biju
oči ledenih zaveslaja
ali riječi, riječi pitaju
riječi s vesla kaplju
i izdišu:
Kojem cilju

 


 

Taloženje

Netko (mi)
na hrbatu hridi
ni na početku
ni na kraju dana
recitira nenapisanō

Netko (mi)
vanvremen
bez oblika
rađa krijesnice
i to biserje sijem
iza razuma

Nešto (mi)
prosipa pitanja
i riječi
očima ih sijem-učim
zaboravljati sjajne
stranice nesuglasja
da ne bih ubirao
plodove neponikle

 


 

Prizor

Dokle god pogled seže
beskrajna je
tišina travki
Zelene se mlazevi svjetlosti
u nesnu bi mrmljao urođenik
iz Amazonije i ponovio
kako ni jedna travka u dolini
ne umire bez znanja cijele doline

Kako se suhozidu zaraslom u šipražje
priklanjam kao suglasju
tako bih dlanom dok bdim
lagano ljuštio šutnju s te okamine
da se paralelno oglasi
o svojoj naravi, o plodnosti
o svrsi i smislu
u nedođiji
koju pokušavam vizuelno
ugraditi u slike grada
u daljini

Ali dokle god
pogled seže
grad je
čelik i beton bez travke
kamen i staklo bez zelenog
Nečujan iz ove udaljenosti
ne znam što bi rekao
urođenik iz Amazonije
tek i ovdje i tamo
kaplje prolaznost
i glasno huji vrijeme
o možebitnoj svrsi
i tajni smisla

 


 

Ponad voda

Nepomičnost obalā misliš
Pitaš je li znanje znati
Da jesi
Bezizlazu otisnut

Nepomičnost obala motri te
Ne zori izvjesnost ishoda
Ne znaš je li se sve već
Jedanput zbilo

Možda to klijaš, ali ipak pitaš
Je li najprije bilo zrno
Potom se desio plač
Što pustio je korjenje

Nepomičnost je obala kao zipka
Kao slika zaustavljena pred san
Koju motriš jer te pita:
Na kom će se svijetu
Naše ruke sresti

 


Biti

Rana ti je jednom
glagol živjeti ostavila
kao ametist
i pokazala put: Ustraj
na predugoj, na trošnoj
i vječnoj knjizi vremena
jednom će nahrupiti bezbrižnost
ljepota bivanja jednom će
ozariti lice

Samilost ti je jednom
o glagolu trpjeti zborila: Listaj
neumorno, nečujni su
zemaljski sati, bezmjerno je
tajanstvo Uma

Sloboda ti je jednom
plamičkom nade šapnula:
Vjetre ispjevani, zagrli
glagol biti, probudi blještavilo
lažnih pijedestala, slijepo
pod nebom obespravljenih
umorno nad romorom
zalutalih strana svijeta
blijedo nad mrtvim
kolijevkama nedužnih

 


 

Množenje s nulom

Završio radni dan
Hladna kiša sjećanja
Gusto kurzivno uporno zorno
Prati me do hotela Kvarner
Završio radni dan a sivilo nebesko
Nad Sarajevom odmah
Čim se oljušti ljeto zagazi u listopad
Pa su i lica nepostojećih
Opet u auli hotela
Oko profesora J dva studenta
Prebacuju nogu preko noge
Nekim djevojkama s velikim naočalama
Pristaje kihot i ne hrlim mu ka izvoru
Jedna moja nutrina otpečaćena
Očima tužnoga D koji me promatra
Potvrđuje: Svi smo (dakle) tu
A ja ne znam gledam li ih i ne znam
Mislim li ih kao utvare ili stvarnost
Njihovog već odavno rasutog usuda
Kroz košmare i plavičasti dim
Zapadnih metropola. Samo ih noću
Nepoznatim prijevoznim sredstvima
Posjećujem. Napuštam Balkan
I nemire njegovih duhova
U socijalističkim oblakoderima
Otpuštam okove koji još s nulom množe:
Širina puta dužina jednoga rata. A ja
Umjesto njih postvarujem lica kojih nema
Koji bulje u mene neuništivim pogledima
Dok kroz prozor u daljini vidim kako
Nečujno nad Tajnom pust pada snijeg
Listopad je, nisam zaboravio
Njihove oči lica osmjehe glasove
A znam da iz mog debla, iz mojih
Izbrisanih balkanskih godina šikljaju
Mlade grane – odjekuju prazne
Centrom Minhena, austrijskim selima
Londonom, predgrađima Beča
I Hamburga, svijetom bola, grča
Nade koja svijetli
I u mojim očima
U gomili nasred aule
Hotela Kvarner
U Sarajevu
Na kraju
Radnog dana