Maja Šiprak – Talent brušen emocijama

Maja Šiprak

foto: Facebook

Maja Šiprak je pjesnikinja iz Siska, koja živi i radi u Zagrebu.

Od 2012. do 2016. objavila je šest zbirki poezije. Pjesnikinja je koja ne dolazi iz svijeta literature, kako piše, Branko Kukurin u predgovoru jedne od njenih knjiga. Upravo, iz neoslanjanja na stare ili moderne literarne obrasce, nego putem vlastitog, iskustvenog emotivno- spoznajnog procesa, stvara osebujnu lepezu stihova, tematizirajući ženu u svim svojim kontrastima koje tijekom života doživljava. Njezina poezija je iskrena, neopterećena hermetičnim izričajem, zato i prisna, poznata i bliska čitatelju. Posljednja zbirka “Vatra jasnog pripadanja” predstavljena je u knjižnici Bogdana Ogrizovića u Zagrebu, te je potvrdila brojnom publikom da pjesništvo nije rezervat usamljenika. Druga promocija zbirke održana je, u također, prepunom sisačkom Jazz clubu.

Pjesme su joj uvrštene u brojne hrvatske i međunarodne zbornike. Dobitnica je brojnih priznanja, na području susjednih zemalja i zemalja EU.

 

Majo, kada si počela pisati poeziju?

– Pišem od djetinjstva, ispočetka iz djetinje potrebe da se izrazima iznad onog „kuhača, metla i potomstvo“ što se u provinciji očekuje od žene. Nikome nisam davala pjesme na uvid, gomilale su se po ladicama… Ispalo je da sam tako nesvjesno brusila zanat.

 

Tvoj posao je prilično prizeman, kako meandriraš između svakodnevnih obaveza i svijeta poezije? 

– Dualnost (radnih) želja i mogućnosti na našim je prostorima opće mjesto – velika većina ljudi ne voli posao od kojeg živi, a voli onaj od kojeg ne može ili se ne usudi živjeti. Pisanje pjesama ne gledam kao posao, nego kao poziv, akt čiste ljubavi prema pisanoj riječi. Kao zaposlenoj ženi koja je ujedno i majka, kronično mi dnevno manjka barem nekoliko sati da učinim sve što bih htjela. Zato, na kraju dana, sjednem za prazan papir, našiljim olovku i zaorem po snovima…

 

Objavila si već šest zbirki, zadnja je Vatra jasnog pripadanja, koja ti je najdraža i zašto?

– Svaka zbirka ima svoj kontekst nastajanja i označava jednu rutu mog pjesničkog putovanja. Sve ih podjednako volim, zadnju malo više od prethodnih. Objektivno,  u „Vatri jasnog pripadanja“ našao se naramak stvarno dobrih pjesama kao pokazatelj mog poetskog napretka.

 

Koliko je bilo teško nametnuti se kao suvereni i punokrvni pjesnik u hrv. poeziji, s obzirom da ti književnost nije struka? 

– Što znači: nametnuti se? Platiti nekome sto eura da napiše pozitivan članak??? Težak, spor, ali jedini ispravan način potvrditi se u bilo čemu, tako i u pjesništvu, jest- biti marljiv, raditi na sebi i pisati, pisati, pisati… Diplome iz književnosti ne pišu pjesme, pišu ih želja, mašta i trud.

 

Koliko ti je značila potvrda pjesničke veteranke Božice Jelušić? 

– Kad se netko na ovim prostorima bavi pisanom riječi skoro pola stoljeća, pokazuje da je rijedak i vrijedan soj. A Božica Jelušić spada u tu malu i odabranu grupu. Zamislite da mladom  filmašu, koji je tek završio filmsku akademiju, pristupi Spielberg i kaže: “Mali, dobar si, ima potencijala u tebi. Pomoći ću ti….”  Vjerujem da bi mladac skakao do plafona.

Nešto slično dogodilo se i meni s Božicom Jelušić. Božica, kao doajen hrvatske pisane riječi, stala je iza moje zbirke. Jer je vjerovala u moj rad. I tako me suptilno natjerala da se potrudim pisati još bolje pjesme. Stari recept uspješnosti jest: družiti se i raditi s boljima od sebe, upijati od njih znanje, vještine. A od Božice se dade puno toga naučiti…

 

Vrlo si aktivna kad se radi o organizaciji pjesničkih večeri. Daješ poticaj ljudima oko sebe, otkrivaš tihe glasove ljudi koji su u zrelim godinama počeli pisati. Što znači za tebe interakcija s drugim pjesnicima, a što sa publikom? 

– Poezija, kao trinaesto prase kulture, ima vrlo suženi prostor prezentiranja u klasičnim medijima. Čak i afirmirani pjesnici otimaju se za mrve medija, a gdje će pjesnik početnik? Hvala internetu, postoji čitav niz portala na kojima se objavljuje poezija, kao alternativni medijski prostor klasičnim medijima. Naravno, i tu ima svega, ali na kraju kvaliteta se uvijek iskristalizira.

Suprotno dobrom starom hrvatskom motu „Utopi boljeg u žlici vode“, rado pomažem svakom pjesniku u kojem osjetim iskrenost i potencijal. Pjesničke večeri najizravniji su način da pjesnik pokaže svoj rad pred publikom – tu nema muljaže. Ako si dobar, publika to osjeti i uzvraća.

 

Biti pjesnik u Sisku. Šta možeš reći o tome?

-Pjesnici su od ostataka svijeta drukčiji po tome što zadrže dječji pogled, tako da se opet i iznova „mogu čuditi svijetu“. Ne smiješ odrasti u potpunosti, moraš zadržati taj pomalo infantilni stav prema svijetu kao spremnik pravih pitanja.  Sisak je, kao industrijski grad, a danas kao postindustrijska ruševina, bio tretiran kao umjetnička provincija. Međutim, Sisak je iznimno bogat talentiranim umjetnicima u svim granama umjetnosti, a pojava društvenih mreža briše granice – danas da živiš na pustom otoku možeš biti u centru pažnje. Naravno, ako vrijediš…

 

Kako doživljavaš svijet oko sebe? 

-Živimo u svijetu bez vrijednosti, a čovjeku treba oslonac. Emotivci u takvom svijetu uvijek gube. Zato postoji umjetnost, zato postoji poezija – kao utočište za one koji ne mogu, niti neće po pravilima. Uvijek sam na svojstven način živjela i doživljavala svijet oko sebe. A za to se plaća cijena, ponekad previsoka. Ali ne žalim. Da moram, ja bih i opet po svom.. kupala se na obali Kupe, igrala se lovice, čitala knjige skrivena na starom tavanu, dok bi otac pozivao na spremanje ljetine jer upravo se sprema kiša..

 

O čemu progovaraju tvoje pjesme? Jesi li idealist?

-Čovjek uglavnom priča o onom što nema.  Ne pričam previše, već pišem o čežnji, protestu, željama, htjenjima itd, zamatajući ih u fini celofan poezije.   Ideali nisu da bi ih se ostvarilo, jer ih je nemoguće ostvariti. Ideali su svjetionici, putokazi. Svjesna sam da je danas pomalo naivno biti idealist, ali je isto tako glupo biti nepopravljivi cinik. Razočarenja se izmijenjuju s ushitima – to je život.

 

Kako utječu prepreke i živ. porazi na tebe? Mogu li biti izvor inspiracije?

– Moja razočarenja, ali i sudbine ljudi koje me dotaknu,  jednostavno, pretačem u pisanu riječ. Inspiracija se pojavi uvijek i svugdje, a nerijetko se dižem noću i pišem. Često lutam gradovima, sjedim u osami caffea i promatram ljude, njihove pokrete, dijaloge, monologe i to me također inspirira.

 

Majo, hvala. Metafora ti želi još puno objavljenih knjiga, plodnu književnu karijeru i sreću u privatnom životu.