A čija sam ja? Ljubavna ili državna?

Ferida Duraković

Izbor iz knjige Kao kiša u japanskim filmovima, Sarajevo 2017.

 

 

NA KLUPI U PARKU DJEČACI LJUBE DJEVOJČICE

 

 

A na televizoru njihovi roditelji ostavljaju krvave tragove

Prošlosti izvikujući sveta

Imena Svojih i strašna imena Drugih

Jedna starica sa štapom ispod oka poglèda

Ljubavni par

I smješka se. Vrane pored rijeke

Gospodski šeću svoja lijepa tijela

I sunce po svakom baca blagoslove

Čekam da naiđeš s posla. Umorna sam

I neko me je danas opet povrijedio do bola

Treba mi utjeha za moju poznu mladost

Punu Naših i Njihovih

Punu oskudice u ljubavi i vjeri

Vjetar vitla lišće oko klupe na koju moje tijelo

Želi da legne i prepusti se miru oktobarskog dana

A moj duh uspravno sjedi prepun jeseni

Poput gospođe s tašnom u krilu na nepoznatoj stanici

Samo me srce i kostobolja nisu napustili

Ugledam te kao tačku u daljini

I znam da si to ti iako mi debela stakla naočara

Ne pomažu da svijet vidim jasnije

Jasnije vidim samo tebe

Koji rasteš u mojim očima

Rasteš i bližiš mi se

S najlon vrećicom u kojoj

Uvijek ima kestena s jeseni

I zumbula s proljeća

Moj se štap raduje

Što ćeš mi ga baš ti pružiti

Kad nježno me odigneš s klupe

I povedeš

U avanturu velikih kuhinjskih čuda.

 

 


 
 

A ČIJA SAM JA? LJUBAVNA ILI DRŽAVNA?

 

 

I.

 

 

Moja mama je dugo godina pričala,

ne četrdeset koliko je provela

sa mnom, nego i

pedeset i šest koliko je bila s tatom, pa tata

odustao −  uh, hoću reći, nije tata odustao

tek onako nego je umro, napokon − uh,

to jest nije napokon umro nego ga je

napokon strefilo da umre, jer jako se

trudio u tom smislu − uh, ma ne napokon

nego iznenada, a napokon jer je stalno govorio:

ma napokon, živio ovako ili onako, svakom dojde

smrtna vura, i tata je baš pretjerao

jer je smrtnu vuru dozivao životom svojim

ihihi, a eto meni nikako ne polazi za rukom da mi

u glavu dođu izrazi za moga tatu i moju mamu;

kakvi su bili

kad su bili, jer ja znam ja sam ih gledala

kakvi su bili kad su bili ooo Bogo moj

kakvi su bili kad su bili, i znam

kako je nama bilo kad smo bili kad su oni bili – uh,

evo se petljam u kučine zbunjenih riječi, i ne

znam kako izaći odavde a ne povrijediti

ranu gdje spavaju

tata i mama,

dva cvijeta u bostanu rasla…

Nego, bi li mi neko, onako, pomogao

književno da se nekako izrazim, da

neku ljubavnu pjesmu o njima,

kao za nekakvo takmičenje sastavim, eto….

al’ da mi ne barne ko slučajno, kao ni u oko,

u tu čistu vodu njihovu koju pijem,

u sjećanje na tu vodu bistru ljubavi njihove,

na one godine u onoj državi, kad je

mene bilo malo a svega

drugoga mnogo, kad su mama i tata

bili tu, i bili moji, i gledali se onako

ljubavno i udarnički

ispod srpa i čekića

zatim samo

ispod srpa

a onda samo

ispod čekića

što u mojim udara sljepoočnicama

teško i samrtno, kao snajper u Sarajevu 1993.

                                                   Sarajevo, februar 2009. godine

 


 

A ČIJA SAM JA? LJUBAVNA ILI DRŽAVNA?

 

II

 
 

Prošla sam jučer – sporo i nesigurno jer nema tebe

Da se oslonim i držim te nespretno za ruku dok škiljim

U visinu prema škrtom novembarskom suncu –

Pored naše škole: nekad je ta zgrada

Bila drugi dom obećanje budućnosti i ljubavi

S podovima premazanim kolomašću

S velikim mjedenim zvonom u ruci podvornika

Koji je pipkao curice u mraku hodnika

I s Kraljicom peći koja nas je gušila u studenim

Jutrima punim komunizma i otpora

Kapitalizmu i crvenoj buržoaziji

Šta je ostalo od svega? U nama? U državi? U svijetu?

U nama koračnice, u nama

Drug Tito ljubičica bijela plava

Krvava spava

U državi naša krv i njihovo tlo

U svijetu kapitalizam i žal

Za crvenom buržoazijom – ta sjećaš se, bili su tako

Zgodni dok su propovijedali komunizam solidarnost

Radnička prava samoupravljanje, a kupovali su

Čak donje rublje po talijanskim buticima

Ostavljajući svome narodu šuškavce i Trst

Pruge i dugove, duge i pragove na kojim smo se ljubili

Dok voz Sarajevo-Pale ne vrisne na putu u bolje sutra

Pa ostalo je, dušo, ostalo je

Još samo da te svaki dan gledam s udarničkim žarom

I da ti rukom preko ulice dajem znak: Hajde, idi,

Idi već jednom na tu partiju šaha, mogu ja i sama do pijace

Barem jednom sedmično

Stići.

                                                              Sarajevo,  februar 2014.

 


 

PORUKA NA TELEFONSKOJ SEKRETARICI

 

 

Pa ti nisi normalan

Ja ljubomorna na R.?

Ma kakvi!

Pa poslije toliko godina, pobogu si,

Ti si moj a ona sirota ostala sama

Kako da budem ljubomorna?

Daj pusti pa to je smiješno

Ljubomora je prostačka osobina

Primitivna i ni nalik meni

Ja sam gospođa

Stišani mirni Vezuv

Pojma ti nemaš dragi moj

Možeš sanjati njene ruke njenu kosu

njene grudi, sve organe napokon, izvoli sanjaj

Hoćeš?

Samo se ti predaj drugoj dokle hoćeš

Neću te ometati

Ja sam gospođa

Majka mi i danas govori: Nisi ti sine

Gospođa

Ti samo tako izgledaš

Ti si sine krvava ispod kože

Kakav prostakluk, mama, kažem.

I ne zovi me Sine

Neću sine, veli Mama

Al da si krvava ispod kože to ne povlačim

Pa pedeset godina onaj moj

Mi je na oči dovodio druge žene

A ja sam se smijala sve do raka na grudima!

Mame baš ništa ne znaju u ovom dijelu svijeta

Kćer zovu sinom kad joj odaju priznanje

A brak zovu rakom tek kad se osvijeste od ljubavi

Naravno da nisam ljubomorna na R.

Ma kakvi

Daj pusti pa to je smiješno

Samo hoću da ti javim

Sutra ujutro neću doći na čaj

Moram raditi cijelu noć

Baš imam posla

Prokopavam kanal dubok dugačak prav

Do Vezuva:

Kad to proključa

Kad to pokulja

Kad to proradi

Pola Evrope će nestati u lavi

U snu i na javi

I u njoj R. i njene male grudi i veliki nokti

I osmijeh i tanke njene usne i ona sama sva

Sad laku noć ljubavi

Spavaj mirno i sanjaj R.

Ne brini meni se

Takve  prostačke stvari

Kao ljubomora

Ne događaju

 

 


 

 

LJUBAVNA SVAĐA

 

 

Grijale su me cijelu bogovetnu hladnu januarsku noć

One lijepe riječi što si mi ih govorio nekad

U našoj mladosti

Prije mraka

Kad nije bilo svađa

Kad nije bilo vrata

Koja sam sinoć zalupila tako

Da je susjeda  istrčala usplahirena

I uzviknula: Divljaci!

Kad nije bilo nikakvih vrata

Ni za šta osim za raj

Kad nije bilo očiju nabreklih od suza

Kad je bilo samo

Očiju naših u malom našem stanu

Kad nije bilo ljutnje

Osim ljubomore na žene oko tebe –

Ah kakva krasna ljubomora! Gdje li je sad?

Grijale su me cijelu bogovetnu hladnu noć

Te riječi, od kojih pletem rukavice

Za svoje reumatične zglobove,

Tople riječi u kojim sam se jutros umila

Hladno te pogledavši na putu u kupatilo

Kao da sam još bijesna

Kao da ti neću oprostiti

Kao da sve je to važno

Kao da neće tvoja mala tuga

Dostići moju negdje oko 3 popodne

Pred ručak, kad ćemo se upitati,

Odvojeni osamom zrelih godina:

Šta bismo danas lijepo pojeli?