10. travnja – 15. travnja, galerija Greta
Zornjaci su kokoti, pijetlovi, horozi, kopuni ili kako Vam drago, koji su sad u svoj svojoj imaginativnoj raskoši punom umjetničkom snagom zakukurikali u umjetničkim izlagačkim prostorima. Ciklus pijetlova / zornjaka nastajao je u posljednje tri – četiri godine. Pijetao je obična domaća ptica i o njoj se nema naizgled puno toga za reći. Novak ih namjerno imenuje zornjacima, jer osim što kukuriču u zoru, oni asociraju na jutarnji seks, također tzv. zornjak. Međutim, ako već nema nikakav mitski ili arhetipski karakter, pijetao ipak ima određenu simboliku i svoje mjesto u kulturološkim i civilizacijskim relacijama i referencijama… // No, uza sve konotacije koje o pijetlu sigurno zna, mladi je umjetnik imajući na umu različite aspekte simboličkih, metaforičkih, personifikacijskih i drugih konotacija koje pijetao ima u kulturnom panoptikumu svijeta, krenuo u obradu iz drugačijeg ugla i inspiracije. U liku pijetla prije svega je, rekao bih, vidio ljepotu, ljepotu pokreta, oblika i forme pijetla, i mogućnosti stalnih transformacija, metamorfoza, preobrazbi. Nije niti u jednom slučaju zadržao figurativnu matricu pijetla, sve je izveo u apstraktnom sažimanju, svodeći ih na čiste oblike. I, umjesto da spaja stilove, on spaja materijale. Umjesto da govori jezikom postmoderne referencijalnosti i čitanosti, on je okrenut imanenciji materijala i moći govora njihovih svojstava, ali i onoga što ti materijali mogu izlučiti u svijetu asocijativnih podsjećanja. Novak voli manualni rad, fizičku obradu kipa… // Bitno je u Novakovom radu istraživanje, eksperimentiranje s formalnim oblicima unutar istoga motiva. Pijetao je izgubio svaku sličnost sa svojim anatomskim i stvarnosnim izgledom. Maksimalno je reduciran, sveden na apstraktni znak, na simbol. Na svakoj komornoj formi, zapravo maloj plastici koja polazi od tijela i forme pijetla/zornjaka, Novak varira motiv, u suštini neiscrpnim mogućnostima varijacija, u kojima su mnogobrojne kombinacije konveksnih i konkavnih ploha i perforiranih masa u koje u većoj ili manjoj mjeri prodire prostor. Matrica ista, varijacije mnogostruke i imaginarno beskonačne, to je formula autorskoga kontinuiteta, baš kao što je, da ponovimo, veliki Julije Knifer, meandar meandrirao u tisućama varijacija. Ta moć iskazuje veliku nadarenost i umjetnički duh.“ (iz predgovora Enesa Quiena).
Ivan Novak rođen je 1985. godine u Sisku. Nakon završene Škole primijene umjetnosti i dizajna u Zagrebu, upisuje 2004. godine Grafički odjel na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu. U petom semestru upisuje se u klasu profesora Frane Pare, a u sedmom semestru prelazi u klasu profesorice Nevenke Arbanas. Paralelno sluša i kod profesora Damira Mataušića, usmjerenje Mala plastika i medaljerstvo. 2008. godine realizirao je javni umjetnički rad “Le Coq” , Villa Fleck, Parc de Mauriac, Ingersheim, Francuska. Diplomirao je 2010. godine u klasi profesorice Nevenke Arbanas, sa radom posvećenim sisačkom slikaru Slavi Strieglu. Do sada je izlagao na samostalnim izložbama u Sisku (Gradska galerija Striegl, MUF4, Šetnica, Narodna knjižnica i čitaonica Vlado Gotovac Sisak), Zagrebu i Pečuhu, te na 38 skupnih izložbi (Sisak, Zagreb, Dubrovnik). Osim u grafičkim tehnikama, radi i u ostalim likovnim tehnikama kao što su kiparske (drvo, terakota, gips, prokrom, cigla) i slikarske (tempera, akril, ulje). 2012. stječe pedagoško- psihološko- didaktičko- metodičku izobrazbu. 2016. stječe zanimanje, učitelj likovne kulture. Članom HDLU-a postaje 2016. godine.
izvornik: Facebook
