Izbor pjesama iz najnovije zbirke “Neizbrojnosti”
Crljenica
A ponekad mogu tek čekati,
Ne kao svjetionik ili gnijezda
Ili trgovi noću
Koji znaju da se ljudi
Uvijek vraćaju
Jutrom,
I ptice i razbješnjelo
More,
Nego kao grumen
Crljenice
Na nekom od onih
Sunčanih otoka,
Koji nikad nije siguran
Hoće li doći kiša
I kada
I hoće li je biti dovoljno
Da se ne razrahli
U prah.
Obećanja
„Obećanja se moraju održati!“
Kažeš ishitreno,
Odmahneš rukom,
Popiješ kavu.
„Kako da ih skinem, zaboga?
Pa zar ne znaš da je to metafora?
To se samo tako kaže!“
„Baš me briga“,
Prekrižiš ruke i
Odbijaš me pogledati.
„Obećala si, a
Obećanja se moraju održati.
Kako ću inače znati
Da nisi metaforizirala
Kad si rekla ‘zauvijek’?“
„Pa i to je metafora!“
Sad je već i meni dosta.
„Zauvijek znači do kraja života.
Dok ne umrem.
Nekih pedesetak godina.“
„Ni stotinu godina me ne
Misliš voljeti?“
Demonstrativno ustaješ od stola.
„A i to ti je neka ljubav.”
Od svih ljudi i stvari
Od svih ljudi i stvari
I kamenja,
Od svih ovih zvijezda
Na nebu
I zvjezdane prašine
I onih crnih tvari
Svemira
Moji atomi traže
Samo tvoje
Da vječno kruže
Oko njihovih sfera
Znajući da ih
Nikada
Neće dotaknuti.
Kišnica u olucima
Nisi ti kišnica u olucima.
Za tebe su slapovi, more,
Zrikavci u zoru,
Hladne zvjezdane noći.
I kad si ti to volio meko?
Ne pravi se lud,
Zar ne vidiš da režeš
Kao papir jagodicu prsta?
A ja? Da plačem?
Zašto,
Zbog malo krvi?
Ta ljubav traži žrtvu,
Još sam dobro i prošla,
Tko zna što me čeka
Jednom kada shvatiš
Da si ocean.
Hramovi
Bršljan će ti obrasti pluća
Kao napuštene hramove u
Istočnoazijskim zemljama
Gdje je nekada sve vrvjelo životom,
Obiljem,
Vjerovanjima,
Pladnjevima s voćem kakvo ti i ja
Nikada nećemo okusiti,
Prožet će te
Kao što mjesec prožima
More
Izdižući ga iz korita kao dijete
I ispuniti te do trenutka kada
Nećeš moći disati,
A nećeš zapravo ni morati
Sada kad te više ne trebaju,
Kad su prerasli tebe i vjeru
I drevne istočne hramove
I samo jabuke su ostale
Od svega onog silnog voća
A i u njih radije zabijaju noževe
Kalkulirajući putanju oko gorke koštice
Nego da ih zagrizu sočno
Zubima
Požudno
Kao nekoga koga vole.
Jesen
A možda se jesen
Samo
Želi prospavati,
Možda joj je teško doći
Poslije ljeta
Prštava, sjajna,
Možda nije njezin
Izbor
Biti glasnikom kiša,
Magli
I lišća koje se lijepi
Na potplate cipela.
Možda jesen želi biti
Ljeto,
Ali zna da netko mora
Biti jesen,
Da magle moraju
Odraditi svoje,
Da lišće mora pasti
I stopit se sa zemljom,
Da netko mora
Posramiti
Ljupko, prpošno
Sunce,
Da mora biti kiša
I sjevernih vjetrova
I tanahne tuge upletene u
Paukove mreže
I rosu
Koja postaje inje,
Da netko mora biti taj
Koji će zatvoriti
Vrata
Iako zna da nikad
Neće dočekati
Da se druga otvore.
Ništa
Ništa ti ne pripada,
Ništa nije obećano,
Ništa odavde
Nećeš
Ponijeti sa sobom.
Nisi ništa više
Doli strujanje rijeke,
Bezimeno crno
Između zvijezda,
Praznina u atomima
Koji te nastanjuju.
Ništa odavde nije
Tvoje.
Na ništa nećeš
Upisati ime.
Ti si taj
Koji pripada svemu,
Na kojeg su urezali
Slogovlja,
Koji je obećan
Kao postelja travi
Jednom kada
Brzaci utihnu.
Neizbrojnosti
Ti si neizbrojnosti
U meni.
Režeš me i otvaraš
I tjeraš me da
Istječem po svijetu.
Nikada više
Neću biti svoja.
A ti,
Hoćeš li uvijek
Biti
Previše u meni?
Molim te,
Uvijek budi
Previše u meni.
Ona
A ona je plesala
U kutu svemira
I pogledom parala
Tminu.
Njene oči mogle su
Proždrijeti zvijezde.
„Ne boj se“,
Nasmiješila mu se,
„Tako je lako
Gorjeti za tebe!“
I nikad se nije
Zapitala
Hoće li postati
Feniks ili prah.
Odsustva
I uvijek ću tražiti
Odsustva tebe
U praznim sobama,
U šakama,
Na cestama kad
Utrnu lampe,
Kao da postoji
Nešto poput toga
I kao da se to
Može naći
I kao da išta
U ovome gradu
Ne podsjeća
Na tebe.
Crnilom preko zvijezda
Ako te uspijem
Ikad
Izvući iz sebe
I rasprostrti te
Crnilom preko
Zvijezda
Ti ćeš se i dalje
Uplitati
U mjesečeve mijene,
U sunčeve baklje,
U sve što gori,
Što diše,
Što te može skupiti
U sebe,
U komete koji
Padaju pustinjom,
U stakalca od
Pijeska,
U munje i žarulje,
Upaljače i krijesnice
I svjetlo na ekranu
Po kojem pišem
Da sam
Prazna i
Šuplja i
Slobodna od tebe.
Muzika
Iscijedio si muziku iz mene
I sada sam prazna i šutim.
Ne boj se moje praznosti.
Zar doista misliš da postoji
Išta što već nisam
Opjevala i zavoljela?
