S kosine
S kosine na kojoj rastu šafrani
Pada uspinjača i penje se
Na zidovima Gornjeg Grada
Mijenjam ime u inventarski broj
I svaki put kad promašim sunce
Pogodim s/misao
Da je bar ovo moja soba
Kroz nju bih prolazila glasno
Hodajući na rukama
Bez stisnutih šaka u kojima vrište
Slova stradala od pokušaja prilagodbe
Da sam bar svoja soba
i da poznam te zvukove
Koje ispuštam kad se predstavljam
Moja soba da je ovo
Klupa u predzadnjem vagonu
Ljubičasti zidovi napunjeni glazbom
Prozor kroz koji prolazi
isto lice u različitim smjerovima.
Četvrti
Triput sam ušla u Veneciju, ali
nikada nisam zastala
ispred hotela Danieli.
Skupi hoteli su zaštitnici,
na njihovim zvijezdama svjetlucaju mamci,
njihovi hodnici zavode, a ne obećavaju trajnost.
Nikada nisam ušla u Rim,
ali sam mu slala svoju adresu,
na salvetama iz Firence
i ostavljala brojeve telefona i cipela,
po trgovima
Siene i Montepulciana,
a onda se nisam javljala na pozive,
ne bih sve stigla do ponoći
isprovocirati sjetom.
Jer nikada nisam pretvorila slovo
u odvažnost i skrenula s puta,
za jednodnevnu ljubav
koja se svaki put iz daljine
baca pred moje noge.
Zaustavljanja često čaroliju pretvore u strvinu.
Danieli,
moglo bi se dogoditi
da ostavim sebe pred tvojim vratima
i povjerujem u život.
***
To nisu ona putovanja,
koja navodno otvaraju granice i šire horizonte
na kojima upoznaješ mnogo ljudi i poklanjaš im tablete protiv mučnine,
a oni tebi svoja znanja o zemlji kroz koju prolazite,
putovanja na kojima je slobodna aktivnost, zavaravanje,
igranje belota i ispijanje bambusa, grickanje bambusa,
na koja ideš da bi se osjećao dobro i zatrpao bol.
Putovanja knjigom, avionom ili brodom, nisu to ta putovanja,
na kojima stječeš iskustva i dobivaš širinu, izvlačiš citate,
pišeš referate i razmjenjuješ osjećaje i fotografije.
Na ovima skačeš u dubinu, sumnjama rušeći sebe.
Razmisli, želiš li biti stvaran?
Zapinjemo
Često odapnemo od straha,
mili,
lovci nam remete namjere
i dobre i loše.
Neke ožive
tek kad ih pojedeš.
Sad sam dovoljno hrabra da ti tepam..
vučiću, vučko….
ili je to zato što znam da si mrtav.
Znam li?
Mislila sam da ću biti velika kad odrastem
i da ću odrasti kad budem velika.
A, samo sam ti bliža
i razumijem tvoju glad.
Ipak, vučino, lakše je probaviti
kamenje nego ljude.
Trovanje stvara komplikacije,
zapletaj crijeva
i preskakanje srca.
Neke još bljujem pomalo.
Čišćenja traju.
Vučiću, vučko…
Uvijek se neka puška upetlja u priču,
i ne dopušta da joj sami promijenimo kraj.
Crni anđeo
Smijem li sad ja
malo tebi usporiti let
I misli zatrpati kramom,
vući te u mrak,
zapostaviti odgovore.
Smijem li ja sad
umjesto tebe namrgoditi sunce
i praviti se
da je to najbolje što znam.
Dođi,
da ti otežam krila burom,
sjednem na vrat
i bljujem po ramenima.
Čekajući
Čekajući prekid programa
nagurala sam ljude u pjesmu
nazvala je Rastvaranje Maroka
i pustila da ode od mene.
Umakala sam korake u očaj
to je bio moj izbor
na užas onih koji su htjeli
slušati samo lijepe vijesti
i boraviti što duže
u granicama svojih vrlina.
Ja to ne znam, zrelost navrati rijetko
nismo pronašle jezik koji bi nas zadržao
samo stimulanse koji nas sprečavaju
da probijemo zid i pronađemo smjer.
Tamo se navodno postiže mir…
Povratna pjesma
Miki Antiću
Što s onima što bez želja
stoje na mjestu?
Olovni vojnici
u kojima otpor svira.
Izvršitelji,
u potrazi za dirigentom.
Nit’ se vraćaju nit’ idu.
Što s nepokretnim strašljivcima
umotanim u pancirke?
Hrabrost se kroz snove cereka,
a na javi preko glave deka.
Oni iz te glave izaći ne mogu.
U mislima plove svijetom.
Zalijepljeni godinama,
plošnim, mrtvim, opravdanjem,
ravnodušje zovu stanjem.
Oblak im se smežurao
od omiljene riječi Sutra.
Dani se u ništa drobe.
Ja bih nekom život dao.
Može li se to iznutra,
iz vlastite sobe?
Zamisli
U kući Muharema Imamovića
Bog mi je ispružio šansu
I stisnute mutne misli
Prao svojim ustima
Na leđima bolna umišljenost
Smrznuta slina i strah
Od uranjanja.
